Postoje trenuci u životu za koje znamo da će jednom doći. Koliko god bili teški, čovjek se na njih nekako priprema i prihvati ih kada za njih dođe vrijeme.
Ali postoje i oni trenuci koji dođu prerano. Toliko prerano da za njih nema pripreme, nema riječi koje mogu ublažiti bol ni objasniti prazninu koju ostavljaju. Takav je i prerani odlazak našeg brata Ivana Antolovića – Breskve.
Za sve nas koji smo ga poznavali, a posebno za njegovu braću iz MKVC-a, ovo nije samo gubitak člana. Ovo je gubitak brata, šok koji je teško prihvatiti i rana koja će još dugo ostati otvorena.
Ivan je prije deset godina pristupio MKVC-u, tek nakon što je posložio svoj život i osigurao temelje za svoju obitelj. Osnivače kluba poznavao je još odrastajući s nama u istom kvartu. Godinama je pratio naš rad, razumio naše vrijednosti i živio ih, a kada nam se pridružio, učinio je to iskreno i od srca.
Svojim poštenjem, marljivošću, skromnošću i odnosom prema ljudima – vrijednostima koje je ponio iz roditeljskog doma – vrlo je brzo stekao ono najvrjednije što čovjek može steći: poštovanje. Za braću iz svih podružnica MKVC-a, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, postao je jednostavno – brat.
Prepoznao je snagu i raznolikost našeg bratstva, razumio našu misiju i viziju te svojim djelovanjem zaslužio status punopravnog člana MKVC-a. Iako ga, zbog njegove mlade obitelji, nikada nismo željeli opterećivati dodatnim dužnostima, svi smo znali da će doći vrijeme kada ćemo upravo njemu moći povjeriti dio odgovornosti za budućnost našega kluba.
Život mu nije uvijek bio lagan. Kroz brojne izazove i odricanja uspio je ostvariti ono o čemu je sanjao – stvoriti sretnu obitelj. Osigurao je svojoj obitelji dom u Hrvatskoj, stekao brojne prijatelje i pokazao da se poštenim radom, vjerom i upornošću može uspjeti u vlastitoj Domovini.
Na tom je putu imao bezuvjetnu potporu svoje supruge Antonele, svojih roditelja, oca Gorana i majke Draške, te sestre Ines.
Posljednjih godina najveću je radost pronalazio u svojoj djeci, maloj Divi i nedavno rođenom Iliji. Gotovo na svaki naš susret dolazio je sa svojom obitelji. Bilo je lijepo promatrati ga kako s ponosom nosi svoju očinsku ulogu, jednako brižno čuvajući svoju obitelj kao što je čuvao svoje prijatelje i braću iz MKVC-a.
Ivan je bio dijete hrvatskog branitelja. Odrastao je uz istinu o Domovinskom ratu, poštovao vrijednosti na kojima je nastala hrvatska država i razumio zašto postoji MKVC. Volio je motore, slobodu koju oni predstavljaju i bratstvo koje se među bikerima ne može opisati riječima. Upravo ga je ta ljubav prema slobodi, zajedništvu i ljudima dovela u našu obitelj.
Nažalost, ovu lijepu priču jedne mlade hrvatske obitelji prekinuo je jedan koban trenutak.
Toga je dana MKVC provodio dva međunarodna projekta – jedan u Hrvatskoj, a drugi izvan nje. Nakon stotina prijeđenih kilometara i uspješno završenog dana vjerovali smo da je sve prošlo kako treba. A onda nas je pogodila vijest koja je svima promijenila taj dan i zauvijek ostala urezana u našim srcima.
Ivanov prerani odlazak ponovno je svakoga od nas koji sjedamo na motor podsjetio koliko je život krhak i koliko je svaka vožnja dragocjena.
Ivane, hvala ti što si bio dio naših života.
Hvala ti na svakom osmijehu, svakom stisku ruke, svakom prijeđenom kilometru, svakom zagrljaju i svakom trenutku koji smo zajedno podijelili.
Hvala ti što si vjerovao u ono što MKVC predstavlja i što si svojim životom pokazivao kako se poštenje, odanost i ljubav prema obitelji, Domovini i vjeri mogu živjeti svakoga dana.
Neka te nebeska cesta primi onako kako si ti primao sve nas – otvorena srca, iskreno i bez zadrške.
Ne brini za svoje male anđele. Ostaju okruženi ljubavlju svoje obitelji, a mi, tvoja braća iz MKVC-a, obećavamo da ćemo biti uz njih, pratiti ih kako rastu i čuvati uspomenu na njihova oca.
U ime svih članova MKVC-a odajemo ti posljednju počast.
Počivaj u miru Božjem, brate.
{youtube}ZSvqG4YyQsQ{/youtube}
